Tužna srca, shrvani, javljamo svim prijateljima Pričigina da nas je jučer
napustila naša premila, nezamjenjiva VIKTORIA ŠIŽGORIĆ ZORIĆ. Obitelji
izražavamo najiskreniju sućut, a mi, kojima su priče u srži života, u ovim
trenucima teško dolazimo do riječi kojima bismo izrazili što nam je i
koliko značila…

Postoje, svi znamo, priče kojima je već iz prve rečenice lako naslutiti
rasplet i svršetak. To su loše priče.

Viki nam je godinama jasno pokazivala i dokazivala da njezina priča nije
takva nego baš dobra, napeta, intrigantna, puna obrata i, zapravo,
beskrajna. I sve je to vrijeme ona bila u pravu, a mi svi sretni što smo u
krivu.

Barba Pero je od starta bio motor Pričigina, mi ostali samo kotači i
limarija, a Viki je od samih početaka, u tom našem čudnom i čudesnom vozilu
bila – getriba: uvik di triba, nikad u leru.

Nema toga što nije mogla, htjela ili stigla napraviti za Pričigin. I uvijek
uz osokoljujući osmijeh, ma kako naporno bilo.

Nama kojima je suđeno do daljnjega ostati ovdje preostaje samo da zavidimo
onima “gore”: napokon su dobili nekoga tko će im bez kašnjenja i gunđanja
raditi i dizajn i PR i voditi web-stranicu i festivalske profile na svim
mogućim društvenim mrežama, i čuvati pse samoživih pripovjedača i spašavati
zalutale mačke iz prepunoga gledališta i… što god zatreba.

Ostaje nam i sigurnost da će s festivalom ubuduće biti sve bolje, jer od
sad imamo i svoju anđelicu-čuvaricu, Pobjednicu.

Grlimo te, draga i neprocjenjiva naša Viktorija!

Ajme, šta ćemo se napričat i iznasmijat kad se jednom opet svi okupimo!