Kad me krajem te, sad već prilično davne 2009. godine, u čije sam proljeće
pokrenula književni program „Bookvica“ u splitskom Quasimodu, Renato upitao
bih li vodila jednu večer Pričigina, bila mi je to golema čast. Pričigin je
već tada bio pojam na lokalnoj kulturnoj sceni i privlačio je sve više
publike. Renato i barba Pero povjerili su mi odabir gostiju i vođenje prve
večeri festivala – večeri hrvatskih pisaca i spisateljica. Gradsko
kazalište lutaka bilo je krcato, pljesak nakon svake priče zaglušan. A moje
srce prepuno.

I jednako je tako moje srce bilo puno svake sljedeće godine, prvog dana
festivala, kada bih izašla pred sve mnogobrojniju publiku, uvijek u veselom
društvu spisateljica i spisatelja, i zajedno s publikom uživala u njihovim
pričama. Iz godine u godinu fama o Pričiginu sve je više rasla i sve su mi
češće autorice i autori koje sam pozivala govorili kako imaju tremu, jer
nije lako izaći pred nekoliko stotina ljudi. A ja bih ih uvijek uvjeravala
u ono što dobro znam i što bi se svaki put potvrdilo: da će dobrohotna
pričiginska publika razdraganim pljeskom nagraditi čak i nesigurnost ili
zamuckivanje, ako ih bude.

I tako je prošlo trinaest godina, uvijek u smijehu i veselju, uvijek punog
srca. Samo jedne od tih godina, zbog pandemije, Pričigin se nije održao.

Prošlog ljeta barba Pero i Renato obavijestili su me da se, nakon Nebojšina
odlaska, i oni namjeravaju povući i ponudili mi da preuzmem vodstvo
Pričigina. Nisam im baš sasvim povjerovala i odbila sam ih uvjerena da je
to samo faza koja će ih proći. No onda je došao 13. rujna, prvi dan 15.
Pričigina, i nakon što sam čula njih dvojicu kako sasvim ozbiljno
objavljuju okupljenima u Domu mladih da je to posljednji Pričigin, i nakon
što sam još jednom stupila pred masu gledatelja koji su bodrili sve
pripovjedačice i pripovjedače, ponovno sam došla kući punog srca, samo što
je taj put osim ushita u njemu bila i tuga. Mučila me pomisao da će se
Pričigin doista ugasiti. Sljedećeg sam jutra barba Peri i Renatu poslala
mail: Vrijedi li još ona vaša ponuda? Odgovor je bio potvrdan.

Nakon toga kolo se brzo zavrtjelo. Zamolila sam svoju prijateljicu i
dugogodišnju suradnicu Maju Vrančić da preuzme izvršni dio posla i kad se
potom potvrdilo da će nam se u organizacijskom timu pridružiti i Viktoria
Šižgorić Zorić, koja je sve te godine iz pozadine pouzdano držala
pričiginske konce, bila sam sigurna da Pričigin ide dalje.

Nas tri, uz pomoć nekoliko dragocjenih pomagačica i pomagača, uključujući
barba Peru i Renata kao savjetnike, posljednjih smo mjeseci radile na
oblikovanju 16. Pričigina. On će biti i star i nov, i uzbudljiv i veseo, i
provokativan i zabavan, kao i svake godine dosad.

Pripremile smo neke novosti, ali koncept festivala ostaje isti, dobro
poznat: zanimljive teme, pomno birani gosti, pouzdani moderatori, sjajne
priče.

Nadamo se da ćemo ispuniti očekivanja vjerne pričiginske publike te
sljedećih godina i dalje privlačiti sve više novih poklonika. Jer Pričigin
donosi radost i voljeli bismo da u toj radosti sudjeluje što više ljudi.

Stoga vas pozivamo da nas i ove godine podržite i pridružite nam se na 16.
Pričiginu od 21. do 25. ožujka 2023.

Patricija Horvat